Pitate se kako da vaspitavate dete da postane optimista u životu. Na kraju krajeva, deca koja vide „čašu do pola punu“, mnogo se bolje hvataju u koštac sa životnim izazovima, a takođe su i generalno srećnija. Postoji mnogo razloga da se ohrabri optimizam kod naše dece, uključujući dugoročno pozitivni efekat na njihovo mentalno i fizičko zdravlje (da li ste znali da je verovatnije da optimisti dožive sto godina). Evo 6 saveta koje bi trebalo da primenite u praksi i odmah uočite kakve to pozitivne efekte ima na vaše domaćinstvo.

  1. Prestanite da se žalite
    Zamislite da se vozite po kiši gradom i da naiđete na veliku gužvu i da se pred detetom naglas žalite „Uh, nema šanse da stignemo na vreme…“. Dete na to može odgovoriti „Mi uvek kasnimo“. Fokusiranje samo na negativne misli i frustracije predstavlja klasičan primer pesimizma!
    Što više kukate na probleme sa novcem ili kako ste imali težak dan na poslu, velika je verovatnoća da će vaša deca to naučiti od vas. Umesto toga, govorite o lepim stvarima koje su se desile („završio sam veliki projekat danas“ ili „imala sam mnogo lep susret u pošti danas“). Postoji jedna zanimljiva igra „ruže i trnje“. Za vreme večere, svaki član porodice treba da otkrije šta mu se lepo i ružno desilo taj dan. Umesto da se kuka na trnje, cilj je da se fokusira na ruže, odnosno ono što se pozitivno desilo. Bonus runda je omiljeni deo, kada svi treba da se dogovore, čemu lepom će se nadati sutra.
  2. Imajte velika očekivanja
    Još u predškolskom uzrastu, trebalo bi da zalepite u dečiju sobu „Listu obaveza“ (eng. to-do list ). Na toj listi stoji podsetnik šta sve treba da se uradi ujutro: da nameste krevet, obuku se, operu zube, srede svoju sobu… Ne smeju da dođu na doručak do sve to ne završe. Iako ćete i vi od toga imati koristi (čitaj: manje posla), vaša deca će takođe pokazivati pozitivne promene. Uz stvaranje radnih navika, brzo će početi da dolaze i hvale se kako su dobro odradili posao i biti na to veoma ponosna.
    Deca neće razviti optimistični (mogu-sam-da-uradim) duh, ako nemaju mogućnost da se dokažu koliko vrede. Kada omogućite detetu da završe neki posao, dajete im priliku da se osećaju sposobnim. Naravno, poslovi moraju da budu u skladu sa njihovim uzrastom, jer je cilj da deca uspešno završe zadatak. Na primer, dvogodišnjak može da sakupi svoje igračke; trogodišnjak može da stavi veš u korpu za pranje; četvorogodišnjak može da odnese tanjire u sudoperu; petogodišnjak može da isprazni kantu za đubre; šestogodišnjak može da sortira veš itd.
  3. Ohrabrite preuzimanje razumnog rizika
    Svi roditelji se bore sa time koliko i šta sve treba da urade, da apsolutno zaštite svoje dete od toga da budu (fizički ili psihički) povređena. Dete svakako treba zaštiti od podsmeha druge dece u određenim slučajevima, međutim ako ga obeshrabrujete da se bavi nečim u čemu nije toliko vešto kao druga deca, direktno ćete mu potkopavati samopouzdanje i na velika vrata dolazi pesimizam.
    Jednostavno, morate pustiti da stvari teku svojim tokom. Dopustite detetu da se samo igra u dvorištu kuće, neka od malih nogu ide na školske izlete, naravno uz nadzor odraslih itd. Ne želite da vam se dete boji od svih novih stvari na koje naiđe u životu. Želite da dođe kući i kaže: „Mama, uspeo sam !!!“
  4. Sačekajte sa reakcijom
    Ovaj savet se najbolje može ilustrovati jednim istinitim slučajem. Devojčica koja je išla u drugi razred škole, došla je kući plačući, zato što joj je drugarica rekla da je debela. Instiktivno, prva reakcija njene majke bila je da pozove telefonom roditelje te devojčice, kako bi se žalila na njihovo dete, ali je ipak uspela da se obuzda. Želela je da njena ćerka može sama da se izbori sa tim problemom. Onda su napravili scenario šta da kaže kada se to ponovi. Kada se to desilo, ćerka je imala spreman odgovor.
    „Kao prvo, nisam debela. Kao drugo, to nije lepo da se kaže drugarici“. Devojčica koja ju je zadirkivala se postidela i izvinila se, a ćerka je osetila veliku dozu samopouzdanja.
    Obuzdati zaštitnički instinkt nekada zahteva ogromnu samokontrolu. Kada vaše dete naiđe na neku novu situaciju, najlakše je odmah se umešati i rešiti problem. Međutim, ako date šansu detetu da bez vaše pomoći samostalno reši problem, pomažete mu da poveća osećaj uspeha i postaće mnogo optimističniji šta sve može da uradi u budućnosti.
  5. Podržite borbu
    Zamislite da vaše dete radi domaći iz matematike i da ne zna da uradi jedan zadatak. Njegova prva reakcija može biti „Ja nisam dobar u matematici“. Nažalost, prva prepreka na koju naiđe, može biti dovoljna za dete da razvije trajni osećaj za neke svoje nepostojeće nedostatke: „Nisam dovoljno pametan“, „Nemam pojma da igram košarku“, „Ne znam da crtam“…
    Da bi sprečili ovakve zaključke, probajte da promenite dečiju perspektivu. Da bi njegove misli preoblikovali u nešto pozitivno, možete reći nešto kao: „Novi sportovi su na početku uvek teški da se savladaju“, „znam da sad ne znaš da mi kažeš koliko je sati, ali veoma brzo ćeš moći“. Naravno, takođe napomenite da nije ono jedino koje se bori sa istim problemima („Mnogo dece u tvom razredu se isto muče sa time“ ili „meni je isto bilo teško, kada sam učila oduzimanje“). Pomozite mu da bude pozitivnog duha, tako što ćete pomenuti veštine kojima je odlično ovladao: „Jel’ se sećaš kad nisi znao da čitaš i koliko ti je truda trebalo i kako sada super to radiš? E tako ćeš i ovo da savladaš“.
  6. Budite realistični
    Zamislite situaciju da se preselite u drugi grad. Vaše dete može da ima problema da se uklopi u novu sredinu. Možda ćete čuti od njega da se žali: „Ne mogu da nađem drugove“. Verovatno ćete pasti u iskušenje da mu kažete: „Imao si mnogo prijatelja u starom gradu i kada ovde deca vide kako si super dečak, moliće te da im budeš drug“. Deca mogu da prozru lažno davanje samopouzdanja. Ironično, uveravanje deteta da će sve biti super, može lako da izazove suprotan efekat. U stvari, optimizam pre svega zahteva više realistično, nego pozitivno razmišljanje. Na taj način, dete će biti spremno na sve situacije na koje može naići. Na kraju krajeva, ukoliko uskoro dete ne počne da dobija drugare, veoma lako može zaključiti da i nije „super dečak“ kako ste ga uveravali. Umesto toga, trebalo bi da sednete sa njim i da otvoreno popričate o tome: „Nije lako preseliti se na novo mesto i početi sve iznova. Stvaranje prijateljstva zahteva vreme“. Nakon toga, dete će prestati da se žali i pokušaće samo da reši problem. Verovatno će vas pitati da ga na primer odvedete posle škole na neko igralište, gde će moći da vozi bicikl i tako upozna drugu decu koja žive u blizini. Posle izvesnog vremena, upoznaće dosta drugova i shvatiće da će na kraju sve ispasti u redu. Možda se desi da čak ono vas poduči, o nekim stvarima kako biti optimista.